KRATKI PREGLED ŽIVOTOPISA

Kao dijete austrijske obitelji, koja je zbog prirode posla Steinerovog oca, zaposlenog pri „Južnoj austrijskoj željeznici“ često mijenjala mjesto stanovanja, Rudolf Steiner je proveo u Donjem Kraljevcu samo godinu i pol dana. Sām je više puta istakao da mjesto njegovog rođenja za njega ima značaj simbolike povezanosti istoka i zapada.

Najranije mu je djetinjstvo prolazilo uz zvukove prolaska brojnih vlakova i očevo bavljenje tadašnjom novìnom – korištenja telegrafa. Takvu, u početku neposrednu vrstu pažnje za svijet oko sebe produbljivao je školovanjem na realnoj gimnaziji, a potom na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Tako je postepeno, bez stjecanja nekog istaknutog religioznog pogleda uplivom ijedne crkvene struje, Steiner prikupio temeljna znanja na kojima je ustoličenjem prirodnih znanosti konac devetnaestog stoljeća zasnovao isključivi materijalistički pogled na svijet.

Istovremeno, tokom svih tih godina, baveći se zadobivanjem razumijevanja tvrdnji i stavova vremena u kojem je odrastao, vodio je osobnu nutarnju borbu za dobivanjem odgovora na pitanje: kako se odnositi prema neupitnoj uvjerenosti u postojanje još jedne, dublje razine sagledavanja svijeta i čovjeka? Naime, isprva se kroz neposredno dječje duševno doživljavanje, a kasnije svjesnim usmjeravanjem svoje pažnje u tom smjeru, osvjedočio o postojanju jednog neopipljivog, nadosjetilnog svijeta, sazdanog na vlastitim zakonitostima i ispunjenog sebi osebujnim snagama i bićima. Vremenom mu se odrastanjem produbila spoznaja da čitav taj, po svojoj suštini, duhovni svijet ne postoji tek kao usporedan ovom osjetilnom svijetu… i čovjeku nedostupan, već da je svijetu i čovjeku on pravo i jedino ishodište. I pri svjesnom proučavanju i sve daljnjem upoznavanju duhovnog svijeta počeo je koristiti isključivo znanstveni pristup; pristup istovjetan onom kojim se prilazi osjetilnoj, tvarnoj stvarnosti. Tako je pristupajući zagonetkama svijeta i čovjeka s dvije različite strane –osjetilne i nadosjetilne – uspio izgraditi cjelovit prikaz stvarnosti primjeren suvremenom stupnju razvoja čovječanstva. A to je već vrijeme visokog razvoja analitičkog razmišljanja te time razvoja društva koje kroči ka vrhuncima materijalističkog pogleda na svijet. U takvom cjelovitom sagledavanju svijeta duhovna strana ne stoji sučeljena materijalnoj već joj daje svu puninu i pravi smisao te time briše razliku vjere i znanja.

Nakon završetka studija matematike i prirodnih znanosti pri Visokoj tehničkoj školi gdje je usporedno slušao filozofiju, književnost, psihologiju i medicinu, Steiner je živio kod jedne bečke obitelji kao kućni učitelj njihovo četvero djece. Jedno od njih bolovalo je od hidrocefalusa te je zaostajalo u razvoju. Zahvaljujući Steinerovoj brizi i uvidu u njegovo cjelokupno – tjelesno i duhovno – stanje dječak je vremenom hvatao korak sa svojim vršnjacima, dobio sveučilišno obrazovanje te postao liječnik.

Kao plod studija o Goetheu i svojih filozofsko-metodičkih nastojanja da prevlada jaz između novovjekog mišljenja i duhovnog proučavanja, Steiner je 1886. godine napisao „Temelji spoznajne teorije Goetheova pogleda na svijet s posebnim osvrtom na Schillera“. U tom je radu on položio osnove kasnijem razvoju antropozofskog duhovno-znanstvenog pristupa svijetu. U istom ga je razdoblju – u njegovoj dvadeset i prvoj godini – Joseph Kürschner potakao da u okviru velikog zbornika „Deutsche Nationalliteratur“ izdaje i komentira Goetheova prirodoznanstvena djela. Nekoliko godina kasnije, 1889., dobio je i poziv od Goetheovog i Schillerovog arhiva da dođe u Weimar, kako bi u okviru Weimarskog izdanja „Sophienausgabe“ vodio brigu o objavljivanju jednog dijela Goetheovog prirodoznanstvenog opusa. Živeći tada u Weimaru, izdao je svoju proširenu filozofsku doktorsku disertaciju s nazivom „Istina i znanost“ (1892.), a slijedeće godine i svoje prvo osnovno djelo – „Filozofija slobode. Temeljne crte modernog pogleda na svijet. Rezultati promatranja duše prirodno-znanstvenom metodom“. On je ovim rezultat svojih duhovnih istraživanja predao javnosti postavljajući ga time unutar okvira najviših mislećih sposobnosti suvremenogčovječanstva.

Upravo ovo govori o jedinstvenom značaju pojave Rudolfa Steinera u razvoju čovječanstva. Naime, od pamtivijeka su u svakom razdoblju ljudskog razvoja postojali ljudi koji su se svojim mogućnostima šireg sagledavanja nalazili u ulogama onih koji su ostalim ljudima uz pomoć svojih neobičnih i njihovim suvremenicima rijetko dostupnim sposobnostima mogli ukazati na potrebe i nužnosti razvoja ljudskog bića u vremenu u kojem su živjeli. Oni su tim svojim sposobnostima živjeli ono što su ostali suvremenici njihovih kultura tek u budućim vremenima imali doživjeti kao neupitan i ni u kojem vidu neobičan plod odgovarajućeg stupnja svijesti. Tijekom prolaza svim etapama razvoja ljudske svijesti čovjek je izgrađivao svoju cjelovitost. Ustroj čovjekove duše još od pradavnih vremena bilo je takvo da se njeno uporište nije nalazilo u području mišljenja već doživljavanja neraskidive prožetosti materijalnog s duhovnim. Uz brojna nama danas poznata imena pojedinaca-prethodnika bilo je i onih, često proučavanju povijesti nepoznata imena, koji su svojim utjecajem usmjeravali razvoj čitavih kulturnih cjelina. Oni su djelovali na zajednice u kojima su živjeli neizravno, ne razjašnjavajući svojim suvremenicima ustroj svijeta i čovjeka onako kako bismo mi danas očekivali kao jedino moguće. Rudolf Steiner je pak zadnjim desetljećem devetnaestog stoljeća glasno najavio dolazak vremena u kojima će čovjek buditi svoje dotada nekorištene duševne snage. Tako će on postati sve spremniji za izlaženje iz, u dušama ljudskih bića već duboko sveprisutnog, vladajućeg materijalističkog svjetonazora. Steiner je ovako prokrčen prolaz čovjekovim snagama mišljenja utemeljio isključivo na svojim osobnim duhovnim istraživanjima. One su do tada pomoću razvijenog znanstvenog pristupa prilazile samo osjetilnom svijetu, a sada i svjesno pojmljivom doživljavanju duhovnog svijeta. Time je postao prvi koji je suvremenom čovjeku progovorio jasno i neposredno o činjenicama duhovne stvarnosti, a da je istovremeno – što je zapravo i najdublja srž njegovog učenja – potpuno javno pokazao kako do te duhovne stvarnosti može doći svatko. Pri tome je svoje zauzimanje za ljudsku slobodu neoborivo potvrdio pokazujući – a pri tom ističući i nužnost toga – da svatko, ukoliko samo želi, može mišljenjem oslobođenim od predrasuda te osobnim htijenjem sve njegove tvrdnje provjeriti.

Ipak, tijekom čitavog nutarnjeg procesa otkrivanja i korištenja, do tada tek potencijalnih, ljudskih sposobnosti, Steiner je nailazio na nemogućnost da svoj cjeloviti doživljaj svijeta podijeli neposredno s drugima. O svemu ovome sām govori u svojoj nedovršenoj autobiografiji „Moj život“.

No, 1897. godine, u svojoj tridesetšestoj godini, preseljenjem u Berlin – izdavanjem časopisa „Magazin za literaturu“ i „Dramaturški listovi“ – započeo je s djelomičnim izlaganjem svojih spoznaja. Tada je već u to vrijeme imao prebogato osobno nadosjetilno iskustvo te je pred njegovim duhovnim pogledom duhovni svijet stajao kao stvarnost oslobođena svih sumnji. Unatoč tome svoju je znanstvenu djelatnost započeo ne opisom tih okultnih iskustava već je svoju pažnju usmjerio općeljudskom pitanju svog vremena – pitanju nemogućnosti snaga ljudske spoznaje da riješi zagonetke koje zadiru u područja duše i duha. Govorom pred članovima znanstvenog društva „Savez Giordano Bruno“, kojemu je i sam pripadao, 8. listopada 1902. godine, Steiner je javno predstavio svoj životni zadatak: „Iznalaziti nove metode istraživanja duše na znanstvenoj osnovi“. Tjedan dana kasnije, povevši raspravu o toj temi, potpredsjednik je ovog društva, govoreći o Steinerovom predavanju izrazio žaljenje što ga je čulo tek tristotinjak ljudi a ne „one dvije do tri tisuće osoba koje sačinjavaju javni duhovni život Njemačke“. Učinivši taj, za svoj kasniji život presudan korak, Steiner je postao ugledno ime u vodećim znanstvenim krugovima u Njemačkoj, osobno se dopisujući s poznatim imenima kulturnog života kao što su Edward von Hartmann i Ernst Haeckel. Ipak, u pogledu prihvaćanja njegovih iznesenih stajališta u svijetu akademskih istraživanja, kojemu je i sam pripadao, Steiner nije imao iluzija.Istovremeno je tijekom čitavog tog razdoblja – od 1899. do 1904. godine – radio kao predavač u berlinskoj „Školi za obrazovanje radnika“ te povremeno održavao predavanja u više društava, kao što je bilo npr. „Slobodno literarno društvo“. Izazivajući već tada svojim predavanjima veliku pažnju određenog broja članova Teozofskog društva, uočio je da među njima može naći slušateljstvo koje ima smisla za duhovno istraživanje.

Da bi se razjasnila slika njegovog odnosa s Teozofskim društvom ovdje se mora istaknuti da je u svojim već navedenim trima djelima – a među njima „Filozofija slobode“ ima značaj potpuno zaokruženog misaonog izlaganja njegove teorije spoznaje – Rudolf Steiner gotovo desetljeće ranije pokazao svu cjelovitost i pouzdanost rezultata svojih duhovnih saznanja. I tek nakon što je – poštujući zakonitost razvoja ljudske svijesti, koja je tražila da nađe uporište u okvirima važećim za vrijeme u kojem se rodio – cjelokupnu problematiku prirode i mogućnosti ljudske spoznaje razložio u okviru dosega razvoja onog mišljenja koje je s jedne strane, početkom XV stoljeća počelo s ubrzanim procesom individualizacije ljudskog bića, a s druge, utrlo put materijalističkom tumačenju značenja svijeta; tek tada se Steiner okrenuo onima koji su jasno pokazivali sklonost ka primanju saznanja o suštini duhovne stvarnosti. Tako je, nakon što je poslije niza jako dobro prihvaćenih predavanja dobio poziv da preuzme dužnost tajnika u novoosnovanom njemačkom ogranku Teozofskog društva to i prihvatio. No, uz jasan uvjet da će u svojim predavanjima i dalje iznositi rezultate jedino svojih duhovnih istraživanja. Od tog vremena Steiner je smatran „teozofom“, a javni predstavnici kulture u Njemačkoj godinama su ga šutke zaobilazili. Ipak, iz svakog je njegovog postupka jasno vidljivo svjesno htijenje i snaga da njegovi stavovi i odnosi, kako prema etabliranom svijetu prirodnih znanosti tako i prema svim tada postojećim društvima, koji su u centru svoga bavljenja imali ljudsku dušu, pa tako i Teozofskom društvu, uvijek neovisnošću i istinitošću otkrivaju najviše zahtjeve koje vrijeme postavlja procesu ispravnog samorazvoja svakom pojedincu.

U tom je periodu objavio knjige: „Teozofija“, „Kako se stječu spoznaje viših svjetova“ i „Tajna znanost“, te je tim – uz „Filozofiju slobode“ – svojim glavnim radovima predao svoja saznanja javnosti.

Bivajući svjestan dubokih razlika između tadašnjih teozofskih principa učenja, koja su često baratala klimavim „medijumstvom“ kao temeljem duhovnog vodstva, i zdravo-razumskog pristupa spoznajama dobivenih duhovnim istraživanjima kakav je on zastupao, nalazio je potrebnim isticati i objašnjavati te razlike u učenjima. Sve je to vodilo kulminaciji 1912. godine. Steinerovim negiranjem mogućnosti inkarnacije Kristovog drugog dolaska u fizičko tijelo, pa tako i u tijelo dječaka J. Krishnamurtija, kojeg su vođe Teozofskog društva doveli iz Indije, razlike postaju nepremostive. Steinerova tvrdnja o najdubljem značenju pojave bića Krista prije 2000 godina u ljudskom tijelu na Zemlji kao neponovljivom i središnjem događaju duhovne evolucije svijeta čvrsto je utemeljena na njegovim duhovnim istraživanjima.

U siječnju 1913. godine, po antropozofiji, svojoj duhovno-znanstvenoj metodi, Steiner daje naziv Društvu koje osnivaju njegovi dotadašnji slušatelji, a kojima su se priključili i novi. Tako danas pored Teozofskog postoji i Antropozofsko društvo. Pri tome, antropozofski pogled na svijet podrazumijeva točku gledišta s koje se pruža dosad najjasniji pogled na vremensku crtu našeg postojanja obavijenu djelovanjima duhovnih hijerarhija.

I tada, 1913. godine, u Švicarskoj, pokraj Dornacha, započela je, po Steinerovim arhitektonskim planovima, gradnja drvenog zdanja, jedinstvenog po dvostrukoj kupoli, dotada nerješivim arhitektonskim problemom. Ono je zamišljeno kao sjedište Antropozofskog društva, a nazvano je Goetheanum. Steiner je zamislio da se tu ustanovi niz znanstvenih i umjetničkih odsjeka postavljenih na duhovno-znanstvenim temeljima, pri kojima bi mnogima, osobito mladim ljudima, bilo omogućeno pronaći harmoničan i za dušu zdravi put bavljenja mnogim ljudskim djelatnostima. Ogroman rad na izgradnji Goetheanuma – katkad je na njemu radilo i do dvije tisuće ljudi, pripadnika dvadesetak nacija – tijekom Prvog svjetskog rata suočio se s izazovima brojnih nacionalizama… i, ne bez ogromnih poteškoća, prebrodio ih.

U vremenu velike društvene krize u kojoj se Njemačka nalazila neposredno nakon završetka Velikog rata, Rudolf Steiner je potaknut antropozofski orijentiranim državnim činovnicima, industrijalcima i znanstvenicima, odlučio javno iznijeti svoj pogled na novi socijalni poredak. U ožujku 1919. godine pojavio se njegov „Proglas njemačkom narodu i kulturnom svijetu“ kojega je potpisao čitav niz istaknutih osoba kulturnog života. Već u travnju objavio je knjigu „Glavne točke socijalnog pitanja“. Pred industrijalcima je u malim predavaonicama te pred masama radnika u tvorničkim halama i zadimljenim pivnicama održao čitav niz govora i predavanja. Tročlanost samog društvenog organizma – naslućeno već kroz poklik francuske revolucije „Sloboda, Jednakost, Bratstvo“, a koja je zbog potpune neosviještenosti suštine završila dubokom tragedijom – Steiner je objasnio nužnošću međusobne neovisnosti sfera duhovno-kulturnog, gospodarskog te pravno-političkog života. Pri tome princip slobode ima odgovarati duhovno-kulturnoj, jednakosti pravno-političkoj, a princip bratstva gospodarskoj sferi. No, željena se preobrazba nije ostvarila. Kampanja za tročlanost koja je tada provedena pod vodstvom Rudolfa Steinera, naišla je među radništvom na dobar odjek, ali je izazvala odlučan otpor stranačko-političkih dužnosnika radničkih organizacija.

Ipak, od sjemena koje je bilo posijano pokretom za socijalnu tročlanost jedno je pustilo pravi korijen. To je bila prva waldorfska škola. Ona je otvorena u rujnu 1919. godine, u Stuttgartu. Kao temelj, time postavljene waldorfske pedagogije u praksi, Steiner je rasvijetlio zakonitosti razvoja djeteta do odrasle dobi – otprilike 21. godine – u ritmu od po sedam godina kroz antropologiju koja čovjeka promatra s tri gledišta: kao tjelesno, duševno i duhovno biće. To je duhovno-znanstveni pristup koji je istovremeno znanstven i takav da pobuđuje ljubav prema čovjeku. Temeljne socijalne sposobnosti, nužne mladom biću na putu zdravog razvoja do zadobivanja čvrstog osjećaja odgovorne slobode Steiner je slikovito razjasnio opisom prvih perioda od po sedam godina u životu čovjeka u kojima se: smisao za slobodu i integritet drugih ljudi zadobiva oponašanjem u predškolskoj dobi; osjećaj životne sigurnosti i odatle sposobnost demokratskog surađivanja doživljavanjem autoriteta u pučkoškolskoj dobi; te se do produbljenog zanimanja za svijet i životne okolnosti drugih ljudi dolazi neautoritarnim učenjem u mladosti što se odvija u bliskom ljudskom odnosu s učiteljima.

U razdoblju od 1922. do 1924. godine životna drama Rudolfa Steinera dosegla je svoju kulminaciju slijedom markantnih događaja. U silvestarskoj noći 1922. godine drvena građevina „Goetheanuma“, životno djelo Rudolfa Steinera, izgorjela je u podmetnutom požaru do temelja. On je odmah pristupio izradi nacrta novog „Goetheanuma“, čija je izgradnja, tada novim materijalom – betonom, završena nakon njegove smrti. Ujedno je poznatim Božićnim zasjedanjem, 25. prosinca 1923. godine, pozivajući članove na preuzimanje potpune odgovornosti za događanja u duhovnom svijetu, Antropozofsko društvo postavio na potpuno nove temelje.

Samim početkom sljedeće godine, pružajući svojim djelovanjem duboke poticaje buđenju velikog dijela članstva ka osviještenom nastojanju življenja duhovne strane stvarnosti, započeo je rad na vođenju „Slobodne visoke škole za duhovnu znanost“. Time je pružio priliku svakom polazniku „Mihaelove škole“ – kako je još nazvana – da, koristeći se njegovim uputama, savjetima i iskustvom usklađenim s pojedinačnim misaonim, osjećajnim i voljnim mogućnostima, zakorači svjesno i odgovorno u sfere nadosjetilnog svijeta na dobrobit ljudi. To u tom trenutku, najjasnije moguće pokazivanje smjera i načina daljnjeg razvoja čovječanstva koje leži u skladu s namjerama najvišeg duhovnog svijeta i koje može voditi čovjeka do ispunjenju njegove uloge kao slobodnog duhovnog bića, predstavlja zaokruživanje Steinerove životne misije.

Istovremeno je, dajući brojne cikluse stručnih predavanja u vezi najrazličitijih polja ljudskog zanimanja, godišnji broj njegovih predavanja premašivao broj dana u godini.

Pri izlaganju onoga što se danas zna kao bio-dinamička poljoprivreda, znanstveno je opisao biljku kao duhovno-tjelesno pojavu; biće s cjelokupnom slikom njenog urastanja, s jedne strane u materijalnu, osjetilnu, a s druge u nadosjetilnu, duhovnu stvarnost. S tim u skladu dao je jasan putokaz ka objašnjenju kako na biljku djeluju Zemlja i najudaljeniji prostori Svemira. I danas se to provodi u život.

Upute za pristup antropozofskom duhovno-znanstvenom vidu zdravstvene pomoći čovjeku, pri najvećim tegobama, danas na brojnim antropozofskim klinikama pokazuju životnost i opravdanost tog pogleda, a izvođenje Euritmije – pokretima tijela učiniti vidljivim duševna zbivanja unutar čovjeka – pokazuje umjetnost koja govori o neodvojivosti vidljivog i nevidljivog aspekta ljudskog bića.

Oboljevši u jesen 1924. godine i prestavši držati predavanja, gotovo je svakodnevno davao kratke pisane tekstove svojih razmišljanja i upozorenja na opasnosti koje prijete ukoliko čovjek zaboravi na svoje – duhovnom svijetu – odgovorno življenje. Umro je 30. ožujka 1925. godine u Dornachu. Iza njega je ostao nevjerojatan broj zapisanih (4000) od oko 6000 održanih predavanja, brojne knjige, četiri misterijske drame, 9-metarska skulptura reprezentanta čovječanstva rađena u drvetu te, diljem svijeta, praktično djelovanje brojnih navedenih inicijativa. Kao probuđujući znak da Krist, božanski brat ljudi, s bolno neiscrpljivim strpljenjem čeka svakog čovjeka da probudi snagu i odgovornost za dosezanje one razine svijesti koju je Rudolf Steiner opisao kao onu koja slijedi ovoj, koja sagledana samo iz perspektive života omeđenog rođenjem i smrću čovjeku ne dopušta podignuti pogled u visine odakle uistinu i potječe.


founders-rudolf-steiner