O životu dr. Rudolfa Steinera
U Donjem Kraljevcu 27. veljače 1861. godine – tada u sklopu Austro-Ugarske Carevine – rođen je Rudolf Steiner, čovjek već za života prepoznat kao jedan od najvećih duhova Novog vijeka.
Njegovo je ime u vremenu omeđenom godinama 1893. i 1925. bilo nezaobilazno na području tolikih mnogih polja ljudske djelatnosti da ne bi bilo pretjerano reći da je ostavio jedan od najdubljih otisaka u cjelokupnom hodu ljudskog roda.
No, da bi takav trag mogao biti na korist svima koji dolaze poslije njega nužno je da ga generacije kasnijeg vremena hoće i mogu pratiti. Kaotična i nesretna događanja čitavog dvadesetog stoljeća istakla su se takvim obiljem iskušenja ogoljelog materijalizma da su mnogi ljudi izgubili sposobnost prepoznavanja značaja svjetlosti tog sjajnog traga pa je on za mnoge pao u zaborav. Tako je danas, tek stotinjak godina poslije, ime Rudolfa Steinera ispušteno iz brojnih knjiga koje imaju pretenziju barem spomenuti one koji su zaduživanjem čovječanstva na raznim poljima ljudske djelatnosti stekli značaj darivatelja opće dobrobiti.
Cjelokupno stanje svijesti čovječanstva tijekom posljednjeg stoljeća pokazalo se još nedovoljno zrelim koristiti se svom dubinom duhovnih uvida Rudolfa Steinera. A obilje i značaj onoga što je on donio u obliku duhovnih spoznaja ima vrijednost koja će po svojoj istinitosti preživjeti i – slično sudbini Aristotelovog djela – svojim djelovanjem ozračiti jedno vrijeme koje tek ima doći.
Da bi se otklonila mogućnost zapadanja u pogrešno ili čak zlonamjerno tumačenje same biti onoga na što je Steiner besprekidnim nastojanjem upućivao ljudsku pažnju, valja reći da je on čovjeku ponudio pristup suštinski novom načinu mišljenja.
Želi li se o tome zadobiti jasna slika mora se znati da se unutarnje, duševno ustrojstvo čovjeka, počevši od XV stoljeća pa naovamo, značajno promijenilo. Ulogu nosioca najdubljeg središta te promjene ponijelo je ljudsko mišljenje. Time je sposobnost analitičkog zaključivanja kakvo danas poznajemo i kakvo nam je danas neupitno, počelo svoj ubrzani hod ka postajanju uobičajene ljudske sposobnosti. Najupečatljiviji vanjski odraz tog događanja u dubini čovjekove duše bila je zapanjujuća brzina kojom je čovjek usvojio novu spoznaju da je Zemlja okrugla te da kruži oko Sunca. Taj razvoj misaonih snaga bez prekida se sve više usmjerio na utiske vanjskog svijeta dobivene čovjekovim osjetilima (vidom, sluhom, opipom…) te se takav nastavio sve do naših dana. To je međutim istovremeno dovelo ljudsku sposobnost spoznaje do nemogućnosti da odgovori na pitanja koja zadiru u područje same duše i duha. Tako opisane novonastale snage analitičkog mišljenja vremenom su priznale svoju nemogućnost jasne spoznaje tih, za čovjeka sudbinski, važnih pitanja. Stoga je bavljenje ovim područjem ljudske bitnosti označeno kao nešto neobjektivno. I tako je ovakvo razvijeno čovjekovo mišljenje rješenje pitanja ljudske duše i duha u cijelosti prepustilo području religije. A samo se ubrzano i jednostrano usmjerilo na sve uža, čisto osjetilna (materijalna) područja svojeg zanimanja. Time je čovjekova svijest o vlastitoj sposobnosti mišljenja i, uz to neodvojivo povezanoj snazi spoznaje, konačno došla do potpunog nijekanja duhovne stvarnosti. To je pak uzrokovalo sveopće prevladavanje materijalističkog pogleda na svijet.
Ispravno sagledavajući takvo neslobodno stanje u kojem se nalazi ljudsko mišljenje, Rudolf Steiner je ukazao kako ga treba lišiti svih predrasuda te sami proces stvaranja misli osloboditi ovisnosti o utiscima vanjskog svijeta. Živo mišljenje – kakvo ga je Steiner nazvao; mišljenje nevezano za sve što nam dotiče posredstvom čula; ono koje nema ni kakvo ishodište u opipljivom svijetu, pokazuje da je ono samo čist duhovan proces. A već počinjanje ovakvog razmišljanja omogućava da ljudska spoznaja uđe u područje ljudske duše i duha. Ovdje se treba prisjetiti da je čovjek od pradavnih vremena prisutnost duhovnog svijeta i svoje mjesto u njemu doživljavao kao datost. A sada se ovim odnosom prema svome mišljenju te korištenjem uz jasnu svijest osobnom voljom čovjeku nudi mogućnost življenja duhovne stvarnosti kao plod svoje spoznaje.
Drugačije rečeno, Rudolf Steiner je vlastitim primjerom ukazao na mogućnost da, uz svoje uobičajeno mišljenje koje se u svakodnevici temelji na utiscima koji mu posredstvom čula prilaze izvana, čovjek vježbanjem može ovladati mišljenjem čiji sadržaj izgrađuje sam. To vježbanje se sastoji od vlastitom voljom opetovanog usmjeravanja pažnje na neku jednostavnu misao, na primjer: „Toplina jest postojanje“. Naporom koje moramo pri tom ulagati, mišljenje postaje sve jače i jače, kao što postaje jača mišićna snaga kad upotrebljavamo ruku. Naposljetku vidimo da je mišljenje isto tako jedno napinjanje, jedno pipanje, jedan unutarnji doživljaj, kao i doživljaj mišićne snage. Time nakon nekog vremena čovjek pri takvom vježbanju počinje u svojoj nutrini opažati da mu se budi osjećaj postojanja nečeg novog čega do tada nije bio svjestan. To nešto novo čovjek može s pravom postepeno doživjeti kao dotada neopaženo osjetilo, poput oka ili uha. Korištenje tog osjetila – te probuđene sposobnosti, tog oživljenog mišljenja – čovjeku omogućava pri punoj, čistoj svijestipočetak prilaženja neposrednom uvidu u duhovnu stvarnost samoga sebe. On tada dolazi – ne uobičajenim korištenjem intelekta, već dubokim nutarnjim osjećajem cjelovitije i jasnije svijesti nego one svakodnevne – do saznanja, nepobitnog kao što je i bilo koja temeljna prirodno-znanstvena spoznaja, da čovjekovo bivanje nije ograničeno rođenjem i smrću. Ovakav put spoznaje ne čini od čovjeka sanjalicu, osobu bez zdravog osjećaja za stvarnost, već naprotiv; što dublje ovim putem svjesno zađe u duhovnu suštinu sebe, a potom i cijelog svijeta, čovjek biva odlučniji da djeluje odgovorno i istinito te da živi život pun ljubavi i sućuti za čitav svijet.
Potvrdu za ispravnost ovakvog mišljenja može se naći u brojnim svjedočanstvima o Steinerovom djelovanju, osobito nakon Prvog svjetskog rata. Tada je antropozofija ili antropozofska duhovna znanost – kako je on nazvao tu novoutemeljenu znanost istraživanja duhovne stvarnosti koju je dosljedno izgradio tijekom prethodnih trideset godina – zadobila nezaobilaznu prisutnost na svim poljima ljudske djelatnosti. Ona je na raznim područjima ljudskog bavljenja inspirirala nove poglede. Razjašnjavajući i sve detaljnije opisujući tako usmjeren duhovni pogled na svijet te ističući njegov značaj za čitav daljnji razvoj čovječanstva, Rudolf Steiner je dao temelje razvoja onoga što je danas diljem svijeta poznato kao biodinamička poljoprivreda, waldorfska pedagogija, euritmija, antropozofska medicina, arhitektura, slikarstvo, umijeće govora…
Aktualnost i važnost rada Rudolfa Steinera izvirale su, kako je sam govorio, iz gorućih potreba ljudskih duša, što je tako lako uočljivo iz događanja s početka dvadesetih godina XX stoljeća. U veljači 1922. godine prihvatio je ponudu jedne poznate njemačke koncertne agencije da mu tijekom siječnja i veljače organizira održavanje javnih predavanja diljem Njemačke. U prva dva tjedna ove turneje govorio je pred dvadeset tisuća ljudi. No, u istoj mjeri u kojoj se povećavalo zanimanje za Rudolfa Steinera i antropozofiju rastao je i broj njegovih protivnika. Druga turneja, u svibnju iste godine, izložila je Steinera – u Münchenu, a potom i u Elberfeldu – životno opasnim situacijama. Izazivači nemira na tim predavanjima, koji su se uostalom kasnije priklonili nacizmu, vidjeli su u njemu, u njegovim kozmopolitskim socijalnim idejama i njegovom, na slobodi utemeljenom nutarnjem stavu, svoga odlučnog protivnika. Turneja je prekinuta, no Steiner je nastavio javno obilaziti Europu. Uistinu, nikada se prije, tijekom Novog vijeka, nije sretalo takvu snagu kao onu koja se tada mogla doživjeti na njegovim predavanjima. Samo imajući to na umu može se, makar blijedo, doživjeti napeto iščekivanje koje je svakodnevno, neposredno prije njegovih predavanja u lipnju, 1922. godine u Beču, na desetodnevnom kongresu „Istok – Zapad“ dijelilo i do dvije tisuće slušatelja. Ili, osjetiti pažnju kojom su tu, sakupljeni iz raznih dijelova svijeta, znanstvenici, sociolozi, psiholozi, liječnici, filozofi, umjetnici, političari i brojni drugi misleći ljudi, nerijetko drugačijeg pa i oprečnog stava, pratili njegove riječi. A govorio je o cjelovitosti ljudskog bića, o položaju čovjeka u svijetu, o problemima ljudskog roda u vremenu nakon netom završenog Velikog rata i o njihovim rješenjima…
Iste je godine, zbog propitivanja novih impulsa ka primjerenijem obrazovnom sustavu bio pozvan na Oxford gdje se održavao kongres „Duhovne vrijednosti u obrazovanju i socijalnom životu“. Kongres je održan pod pokroviteljstvom engleskog ministra prosvjete, a „fokus čitavog kongresa je osoba Rudolfa Steinera, kao i njegova izlaganja, čime je slušateljstvo naročito impresionirano“, kako je izvještavao The Manchester Guardian u kolovozu 1922. godine. Tu je održao devet predavanja pred akademskom publikom zemlje s kojom je Njemačka još donedavno krvavo ratovala…
Pa, tko je bio taj čovjek?
