Antropozofija
od grčkog /ανθρωπο+σοφία/
što znači ljudska mudrost
“MOGU LI MOJA FIZIČKA OSJETILA DATI KOMPLETNU SLIKU STVARNOSTI?”
“I S KOJIM BIH ONDA TO OSJETILIMA MOGAO UPOZNATI SEBE?”
“ODAKLE POTJEČE MOJA INTELIGENCIJA I KAKO NASTAJE MOJ UNUTARNJI ŽIVOT?”
Steinerovo duhovno znanstveno istraživanje u području filozofije poznato je pod nazivom antropozofija, što prevedeno sa grčkog znači “ljudska mudrost” ili “znanje o ljudskome biću”. Steiner tvrdi da je, pomoću svjesnog unutarnjeg razvoja, duhovni svijet moguće empirijski istražiti na isti način na koji prirodna znanost istražuje fizički svijet.
Antropozofija je duhovno učenje koje je svoju praktičnu primjenu našlo u gotovo svim poljima ljudske djelatnosti. Steiner je to dokazao time što je povezao u plodno jedinstvo praktičnost s duhovnošću na brojnim područjima poput pedagogije, umjetnosti, poljoprivrede, arhitekture, medicine i psihoterapije.
Antropozofija je put znanja
1.
Antropozofija je put znanja, usmjeravanje duhovnog u ljudskom biću do duhovnog u svemiru. Nastaje u čovjeku kao potreba srca, životnog osjećaja; i može se opravdati samo onoliko koliko može zadovoljiti ovu unutarnju potrebu. Samo on može prepoznati antropozofiju, koji u njoj pronalazi ono što i sam u svom unutarnjem životu želi spoznati. Stoga samo oni mogu biti antropozofi koji osjećaju određena pitanja o prirodi čovjeka i svemira kao elementarnoj potrebi života, baš kao što čovjek osjeća glad i žeđ.
2.
Antropozofija prenosi znanje koje je stečeno na duhovni način. Ipak to čini samo zato, što svakodnevni život i znanost utemeljena na percepciji osjeta i intelektualnoj aktivnosti, dovode do barijere na životnom putu – granica u kojoj bi život duše u čovjeku umro, ako ne može otići dalje. Svakodnevni život i znanost ne vode ovom ograničenju na način da čovjeka prisiljavaju da se kratko zaustavi. Jer, na samoj granici gdje prestaje znanje dobiveno osjetilnom percepcijom, kroz samu ljudsku dušu otvara se daljnji pogled u duhovni svijet.
3.
Postoje oni koji vjeruju da s ograničenjima znanja koja proizlaze iz osjetilne percepcije nastaju granice svih uvida. Pa ipak, kada bi pažljivo promatrali kako postaju svjesni tih granica, u samoj bi svjesnosti otkrili granice koje sposobnosti mogu nadići. Riba pliva do granice vode; mora se vratiti jer joj nedostaju fizički organi da žive izvan ovog elementa. Čovjek doseže granice znanja koja se mogu postići percepcijom čula; ali on može prepoznati da su na putu do ove točke u njemu nastale sile duše – moći pomoću kojih duša može živjeti u elementu koji nadilazi horizont osjetila.
