Smanjenje uporabe pesticida već je godinama jedna od važnih tema europske poljoprivredne politike. Novi podaci Europske komisije pokazuju da je u Europskoj uniji od 2018. do 2024. zabilježeno ukupno smanjenje uporabe i rizika kemijskih pesticida od 56 posto u odnosu na referentno razdoblje 2015. – 2017. Istodobno je uporaba opasnijih pesticida smanjena za 23 posto.
Ipak, pitanje budućnosti europske poljoprivrede ne završava smanjenjem određenog postotka pesticida. Sve se više govori o potrebi razvoja poljoprivrednih sustava koji će biti manje ovisni o vanjskim inputima, otporniji na klimatske promjene te sposobni istodobno proizvoditi hranu i čuvati tlo, vodu i bioraznolikost. Upravo se tu nalazi važna razlika između jednostavnog smanjenja uporabe pesticida i prijelaza prema ekološkoj poljoprivredi.
Aktualnost ove teme potvrdila je i rasprava na europskoj razini krajem rujna 2026. godine. Nakon što je Vijeće Europske unije 30. rujna usvojilo svoje stajalište o paketu propisa povezanih sa sigurnošću hrane i hrane za životinje, IFOAM Organics Europe upozorio je da predloženi pristup sintetskim pesticidima još uvijek nije dovoljan za osiguravanje visoke razine zaštite okoliša i zdravlja. Istodobno je otvoreno i pitanje biološke zaštite bilja odnosno biokontrole, koja se sve više promatra kao jedan od mogućih smjerova smanjenja ovisnosti poljoprivrede o sintetskim sredstvima. No zamjena jednog sredstva drugim nije cijelo rješenje. Ekološka poljoprivreda polazi od drugačijeg pitanja: kako organizirati poljoprivredno gospodarstvo tako da potreba za intervencijama bude što manja?
U ekološkoj proizvodnji zaštita bilja prvenstveno se temelji na preventivnim mjerama i funkcioniranju samog agroekosustava. To uključuje plodored, odabir odgovarajućih vrsta i sorti, tehnike obrade tla, očuvanje korisnih organizama, prirodnih neprijatelja štetnika i bioraznolikosti. Tek kada takve mjere nisu dovoljne i postoji stvarna prijetnja usjevu, mogu se koristiti određene dopuštene tvari. Takav pristup mijenja samu logiku zaštite bilja. Cilj nije pronaći sredstvo kojim ćemo riješiti svaki pojedini problem, nego stvarati uvjete u kojima je poljoprivredni sustav stabilniji i sposobniji uspostavljati prirodnu ravnotežu. Zato ekološka poljoprivreda nije jednostavno konvencionalna proizvodnja iz koje smo uklonili sintetske pesticide.
Europska komisija danas ekološku poljoprivredu i agroekologiju prepoznaje kao pristupe koji mogu ubrzati prijelaz prema održivijim sustavima proizvodnje hrane. Posebna se važnost pridaje raznolikosti kultura i upravljanju tlom, čime se može smanjivati potreba za vanjskim inputima. Istodobno se koriste prirodni procesi i usluge ekosustava, među kojima su oprašivanje, prirodna kontrola štetnika, kruženje hranjivih tvari i regulacija vode. Drugim riječima, zdravlje biljke ne promatra se odvojeno od zdravlja tla i okoliša u kojem raste. Upravo je takvo razmišljanje posebno blisko biodinamičkoj poljoprivredi.
U biodinamičkom pristupu poljoprivredno gospodarstvo promatra se kao cjelovit, živ sustav u kojem su tlo, biljke, životinje i čovjek međusobno povezani. Plodnost tla nastoji se dugoročno graditi primjenom komposta, biodinamičkih pripravaka, odgovarajućeg plodoreda i drugih postupaka kojima se potiču prirodni procesi. Naglasak nije samo na tome što se u proizvodnji ne koristi, nego prije svega na tome što se u sustavu izgrađuje. Izgrađuje se plodno i živo tlo. Potiče se bioraznolikost. Nastoji se očuvati prirodna ravnoteža između različitih organizama. Smanjuje se ovisnost gospodarstva o vanjskim inputima. To je važna razlika kada govorimo o budućnosti poljoprivrede.
Ekološka poljoprivreda u Europskoj uniji raste, ali još uvijek zauzima relativno malen dio ukupnih poljoprivrednih površina. Prema podacima Eurostata, 2024. godine pod ekološkom proizvodnjom ili u postupku prijelaza bilo je više od 16,8 milijuna hektara, odnosno 10,6 posto korištenih poljoprivrednih površina Europske unije. Europski cilj postavljen za 2030. godinu iznosi najmanje 25 posto poljoprivrednih površina pod ekološkom proizvodnjom. Razlika između današnjih približno deset posto i zacrtanih 25 posto pokazuje koliko prostora za razvoj još postoji. Pritom povećavanje površina pod ekološkom proizvodnjom nije samo pitanje oznake na prehrambenom proizvodu. Ono otvara mnogo šire pitanje kakvu poljoprivredu Europa želi razvijati u desetljećima pred nama.
Smanjivanje uporabe sintetskih pesticida važan je korak. Međutim, dugoročno održiva poljoprivreda zahtijeva više od smanjivanja negativnih utjecaja. Potrebno je graditi plodnost tla, povećavati bioraznolikost, čuvati vodu, razvijati otpornije agroekosustave i stvarati uvjete u kojima poljoprivrednici neće biti trajno ovisni o sve većem broju vanjskih inputa. U tome ekološka, a posebno biodinamička poljoprivreda, nude iskustvo koje je danas iznimno aktualno. Ustanova Centar dr. Rudolfa Steinera kroz edukacije, radionice i druge stručne aktivnosti promiče upravo takav cjelovit pristup poljoprivredi, u kojem se proizvodnja hrane ne odvaja od brige o tlu, biljci, životinji, čovjeku i okolišu.
Budućnost poljoprivrede zato se ne svodi samo na pitanje koliko ćemo pesticida koristiti. Važnije je pitanje kakav ćemo sustav izgraditi kako bismo ih trebali što manje.